Vrijeme u kojem živimo mnogi su skloni nazvati “vremenom medija”. Iako se na prvi pogled doimaju pretjeranim, takve tvrdnje je zaista teško pobijati ukoliko se osvrnemo na svakodnevnicu koja nas okružuje. Informacija je danas postala proizvod čija cijena na tržištu sve više raste, a raste i tržište koje halapljivo guta gotovo sve što imalo podsjeća na informaciju. Upravo zbog toga mediji u današnjem vremenu nisu više “proizvođači” luksuznih artikala ili privilegija s čijom se nedostižnošću nije teško pomiriti. Naprotiv, medijski bum čiji prasak zasipa naše umove hiljadama informacija “bez kojih je teško zamisliti normalan život”, ne samo da je nepovratno promijenio način naših života, nego će ga nastaviti mijenjati, a mi ćemo se tome prilagođavati kako bi smo mogli voditi “normalne živote”. Iako se već odavno ne ide na izlet, a da se ne pročita/odgleda/posluša ili barem ne sazna vremenska prognoza, činjenica je da ljudi danas gotovo i ne pomišljaju gledati u nebo, jer su se od toga uglavnom odvikli. Ako padne kiša i pokvari izlet, oni ni pred sljedeći izlet neće pogledati u nebo, već će promijeniti novinu/kanal/stanicu, i to u najboljem slučaju.
Mnogi kažu da su savremene tehnologije u komuniciranju i mediji svijet učinili mnogo manjim nego što je nekad bio. To je ipak samo djelomično tačno, jer, zapravo, svijet je ostao jedno veliko mjesto, ali mediji su ti koji nam ga svakodnevno pokušavaju “smanjiti” nastojeći nam prikazati “najvažnije, najinteresantnije, najljepše, najružnije...” . Taj i takav “smanjeni svijet” ima jednu veliku manu: Ako su mediji ti koji odlučuju koje su informacije za nas bitne, mi zauvijek ostajemo uskraćeni za one “nebitne” informacije, pa tako o našoj slici svijeta najviše brine neki glavni urednik, novinar, te njihovo pero, kamere ili mikrofon. Oni su ti o čijem sudu u velikoj mjeri zavisi koliko će za nas nešto na ovom svijetu postojati ili neće, a nama ostaje da im vjerujemo i konzumiramo njihovu pamet i način rasuđivanja, sve do trenutka u kojem se ne osjetimo prevarenim ili zapostavljenim.
Ipak, ne bi bilo pošteno u tom slučaju svu krivicu svaliti na medije i njihove oči i uši (novinare). U pitanju je samo mali nesporazum, jer je suština vremena medija u tome da svako “ima pravo” da kaže i pokaže što želi, samo što svi nemaju podjednake mogućnosti da to učine, ali se vrijeme medija ipak postaralo da organizuje fer utakmicu i svima barem podari pravo na stvaranje podjednakih mogućnosti. U medijskom svijetu nezadovoljni, zapostavljeni ili prevareni nisu osuđeni na mirenje sa istinom koja im ne prija. Tehnologije i pravila igre im danas olakšavaju učestvovanje u na prvi pogled neravnopravnoj utakmici u kojoj gube samo oni koji uopće ne pokušaju.
