Osnovna zadaća specifičnog načina pisanja koji se u novinarstvu razvio jeste što jednostavnije i što interesantnije predstaviti neku informaciju čitatelju. Osim toga, svaki element tog specifičnog načina pisanja omogućava novinarima da prenose informaciju jasno, koncizno i nepristrano. Zadaća novinara je da pokuša i najkomplikovaniju i najvažniju informaciju predstaviti na što jednostavniji način, jasnim i čistim jezikom, koji bi trebao biti shvatljiv većini čitaoca. U novinarstvu je izuzetno važno odvajanje činjenica od vlastitog mišljenja. Ukoliko se te dvije stvari pomiješaju, članak najčešće prerasta u neku vrstu propagande. Različiti stilovi i forme novinarskog pisanja upravo imaju zadaću da autoru omoguće lakše izbjegavanje takvih zamki. To ne znači da je novinarsko pero osuđeno na puko nabrajanje sirovih činjenica, već predstavlja opravdanu potrebu za jasnim razdvajanjem činjenica i mišljenja, kako bi ih čitalac lakše prepoznavao.
VIJEST
Za vijest kažu da je kraljevska forma novinarstva, jer su u njoj koriste “najtvrđa” pravila, stil i jezik. Osim toga, vijest uvijek mora imati tri važna obilježja – aktuelnost, interesantnost i sažetost.
Događaji su aktuelni samo u trenutku svog dešavanja. Dakle, imenovanje novog načelnika općine je vijest do onog trenutka u kojem će biti objavljena. Ukoliko su pojedinosti imenovanja zadržane u tajnosti, onda je to događaj čiji su elementi još uvijek akutuelni, iako se desio prije nekoliko dana. časopisi za razliku od dnevnih novina ne mogu izvještavati o dnevnim aktuelnostima, ali mogu da reaguju na refleksije svakodnevnih aktuelnosti čime se produžava njihov “rok trajanja”. Postoje i događaji čija je aktuelnost rezultat istraživačkog angažiranja nekog novinara, koji se “dešavaju” onda kada neki časopis ima potrebu za takvom viješću i želi je nametnuti kao temu.
Kada je neka vijest interesantna? Odgovor na ovo pitanje se najčešće očekuje upravo od novinara i od njegovog „novinarskog instinkta“. Međutim, istovremeno mnogi analitičari medija i dalje uporno pokušavaju istražiti modele i metode koje bi novinaru olakšale prosudbu ovakve vrste. Walther von LaRoche je u svojoj knjizi „Uvod u praktično novinarstvo“ dao neke zanimljive odgovore na ovo pitanje. On smatra da neku vijest interesantnom ili neinteresantnom čine sljedeći faktori:
1. Bliskost događaja (prostorna i psihološka, kao preduslov identificiranja čitaoca sa događajem)
2. Značaj posljedica događaja (procjena ili prognoza posljedica nekog događaja)
3. Konflikt, sukob, dramatičnost u događaju
4. Kuriozitet ili neobičnost događaja
5. Emocija
6. Struktura vijesti (način na koji je vijest prezentirana u tekstu)
Već na prvi pogled uočljivo je da na većinu navedenih faktora novinari imaju malo ili nimalo utjecaja. Međutim, posljednji među njima, a to je struktura vijesti ili način na koji se vijest prezentirana u tekstu, novinaru daju mogućnost da utječe na interesantnost svih ostalih faktora. Dakle, da bi neka vijest čitaocu bila interesantna ona mora imati i određenu strukturu i metodologiju prezentiranja.
Na osnovu ovakvih kriterija u novinarskom pisanju ustalio se stil i forma pisanja koji nazivamo “Lid” (lead). To je ustvari najvažniji dio priče, koji se mora nalaziti već u prvom paragrafu teksta. Prema “Prema priručniku Freda Fidlera “Izvještavanje za novine” lid treba da sumira čitavu priču tako da čitaoci odmah mogu vidjeti žele li ili ne da čitaju priču. Na ovaj način čitaoci nisu prisiljeni da troše ni vrijeme ni trud. Pa čak ako pročitaju samo lid će dobiti bar osnovnu informaciju. Novinski urednici teže da koriste sumirane lidove jer čitaoci često preskaču vijesti čitajući samo ono najinteresantnije. Ako lid ne uspije da zainteresuje čitaoca, ako je zbunjujući i dosadan, on će preći na drugu priču ne pročitavši ostatak. Ipak lid mora više nego sumirati priču, mora zainteresovati čitaoca i namamiti ga u priču. Prije nego novinari nauče da pišu dobre lidove, moraju znati prepoznati što je vijest. Lid koji ne uspije da naglasi vijest, njene najvažnije i najinteresantnije detalje, ne može biti upotrijebljen bez obzira na to kako je dobro napisan. Nakon odluke kojim činjenicama treba posvetiti najviše pažnje, novinar mora sumirati te činjenice neposrednim i jasnim rečenicama predstavljajući suštinu onog što se dogodilo na najjednostavniji način.
U prošlosti od lida je očekivano da odgovori na slijedeća pitanja:
Ko?
Što?
Kako?
Gdje?
Kad?
Zašto?
Novinari su uglavnom napustili ovaj stil jer lid koji odgovara na sva ova pitanja je predugačak i suviše kompleksan. A ni odgovori na sva pitanja nisu uvijek važni. Mali broj čitalaca u velikim gradovima poznaju imena ljudi uključenih u rutinske priče, tako da se imena ne moraju pojaviti u lidu. Također vrijeme i mjesto mogu biti nebitni. Danas lid naglašava odgovore samo na najvažnija od ovih šest pitanja, koji variraju od priče do priče. Slijedeći primjer, mada malo pretjeran, je tradicionalni lid koji odgovara na svih šest pitanja. Osamnaestogodišnji Branko Dabić, učenik Šeste gimnazije i sin gospodina i gospođe Dabić, nastanjenih u Kranječevićevoj 6, zadobio je lakše povrede oko 15:30 u utorak kada se njegov auto prevrnuo u blizini oštre krivine na Državnom Putu br.12.
Ispravno: Osamnaestogodišnji učenik lakše je povrijeđen u utorak kada se njegov auto prevrnuo dok se vraćao iz škole.
Struktura rečenice u lidu
(Preuzeto iz priručnika Fred Fedlera “Izvještavanje za novine)
Većina lidova sadrži samo jednu rečenicu koja mora biti ispravna gramatički i pravopisno. Ako se događaj desio u prošlosti, lid mora biti u prošlom vremenu, ne u sadašnjem ili budućem. Neiskusni reporteri obično upotrebljavaju nekompletne rečenice i sadašnje umjesto prošlog vremena. Reporteri upotrebljavaju lid sa dvije ili tri rečenice jedino ako je nužno. često druga rečenica stavlja naglasak na interesantni ili neobični dio priče. Postoji mogućnost da sve važne činjenice ne mogu stati u jednu rečenicu.
Neki problemi sa strukturom rečenica se javljaju jer početnici obično zamjenjuju lid sa naslovom. Lid je prvi paragraf novinske priče, dok naslov sumira priču i pojavljuje se iznad nje. Većinu naslova pišu urednici a ne novinari. Da bi sačuvali prostor urednici upotrebljavaju samo ključne riječi i takav način pisanja nije prikladan za lid. Pišući lid novinari uglavnom upotrebljavaju jednostavne rečeničke strukture. Većina lidova počinje subjektom, zatim dolazi aktivni glagol, pa objekt. Reporteri ne upotrebljavaju ovaj oblik lida samo ako žele da naglase neke druge elemente priče. Lid koji počinje dugačkim opisnim rečenicama i frazama je pomalo zbunjujući i nedostaje mu jednostavnost. Dugačke uvodne rečenice sahranjuju vijest neinteresantnim detaljima. Zato što počinju dugačkim zavisnim rečenicama, sljedeći lidovi ne uspijevaju da naglase glavne činjenice:
Na rutinskoj patroli, policajac je otkrio da su provalnici nasilno otvorili zadnja vrata prodavnice pića na Aveniji Pensilvanija i ukrali više od sto sanduka viskija u utorak uvečer.
Ispravno: Provalnici su nasilno otvorili zadnja vrata prodavnice pića na Pensilvanija Aveniji i ukrali više od sto sanduka viskija u utorak uveče.
Dok je četrdesetdvogodišnji čovjek vozio dvije žene na Vest Džekson ulici u utorak uveče, opljačkan je i udaren u lice od strane tri mladića koji su otvorili vrata automobila i uzeli mu novčanik.
Ispravno: Tri mladića su otvorili vrata automobila koji se zaustavio na Vest Džekson ulici u utorak uvečer opljačkali vozača i udarili ga u lice.
Prije ispravke prvi lid je naglašavao uobičajeni događaj - da je policajac na "rutinskoj kontroli" otkrio provalu, dok je drugi lid ovakvom strukturom odgađao pravu vijest - pljačku - sve do sedamnaeste riječi.
|
